BLOG

O renoviranjima

Tek što sam se vratila sa godišnjeg odmora, upala sam u „godišnji umor“: ovih dana pravimo mali „make-over“ kuće. Ništa posebno, malo ličenja zidova, razmještaj namještaja, generalno pospremanje i pretresanje svih onih ladica koje tijekom godine jednom ili nijednom dotaknemo. Znate koje su to – sve one posljednje ladice na komodama, za koje u trenutku pospremanja kažemo „e ovdje ću ovo odložiti, pa da uvijek znam gdje mi je“, a onda kasnije danima tražite gdje vam je to, jer ste u međuvremenu – zaboravili. Naravo da se nikada ne sjetite pogledati u te poslljednje ladice.  

 

Još nisam srela nikoga ko se ovim poslovima baš pretjerano raduje. Da vidim među vama, drage moje, koja voli pretumbavanje namještaja i majstore u kući? Hm, da, to sam i mislila...

 

Ove godine je moj mili suprug, glasno podržan od ostalih ukućana – djece, Dide i Milana – odlučio da mu majstori, zapravo, i ne trebaju i da je dovoljno vješt i sposoban da sve to sam napravi, uz asistenciju ove vesele četvorke. A ja se, naivno, nisam na vrijeme i dovoljno glasno suprotstavila ovoj „briljantoj“ ideji koja štedi neznatne novce, ali troši ogromne živce.

 

Sad vam ovo pišem iz potpunog haosa. Slobodan dio stolića je taman toliki da na njega stane moj laptop, čak ni za šalicu kave nema mjesta. Sve je izvrnuto i prevrnuto već danima, ali se ne čini da igdje napredujemo. Moji dragi momci čas bojaju zid u kuhinji, već slijedećeg trenutka raspravljaju o pomjeranju namještaja u dnevnom boravku, a prije no što postignu ikakav „dogovor“ oko toga – nađem ih u kupaonici kako premještaju veš mašinu s jednog kraja na drugi. Između svega toga, dabome, Milana nalazim i u kuhinji. Preciznije, glavom u frižideru, a opravdanje mu je uvijek isto: „Seko, vruće je!“. Vjerujete li mu vi? Ja ne, a imam i dokaze u vidu pustošenju svega što je jestivo. Ponekad sam u iskušenju da na neke svoje kreme koje valja čuvati „na suhom i hladnom mjestu“ napišem NIJE ZA JELO.

 

No dobro.

 

Tješi me to što će i ovo, valjda, jednom završiti, a onda ću se moći posvetiti finim stvarima. Uz pomoćnicu kakva je Teta Violeta, to će je uvijek – čisto zadovoljstvo.

 

Ono što sam vam, drage moje, željela reći je da – pod svaku cijenu – spriječite vaše muške članove obitelji da počnu sa renoviranjem, ličenjem, bojanjem... osim ako, naravno, nisu profesionalci u tome. Ako su majstori-početnici, poput ovih mojih veseljaka, želim vam kao i sebi – svo strpljenje ovoga svijeta.

 

Ili bar mirno, gostoljubivo mjesto na koje možete na nekoliko dana odseliti.

 

Do slijedećeg pisanja, drage moje, stojte mi dobro!